Utah – pravi Divlji zapad

BryceCanyon

Čitanjem ovog teksta i gledajući izvrsne umjetničke fotografije, poželjet ćete odjahati na konju u neki dobar vestern zamišljajući kako se nalazite okruženi Navajo Indijancima. Lagano kaskate i imate osjećaj kao da vas gledaju – osvrnete se – nema ih. Odjednom pored vas proleti Ptica Trkačica i opet nadmudri Kojota koji upada u kanjon Monument Valleya , a iznad njega se podiže oblačić 🙂

Biste li se radije smjestili u hotel u kome su odsjedali John Wayne, Clint Eastwood i drugi vestern glumci ili biste oprobali najnoviji hotel, koji su otvorili Navajo Indijanci – The View Hotel? Za odabrati pomoći će vam snimci svitanja…

Bryce Canyon ili Zion – nacionalni park… gdje se više zadržati kad su krajolici gotovo nestvarni?

Sigurno ste poželjeti obići američki jugozapad  – road tripom 1000 km u 5 dana! Povirite kako je to doživjela Ehli!

PUTOPIS UTAH

Vijetnam – 6. dio

 

restoran

Gdje možete popiti najjeftiniju kavu na svijetu? Jeste li ikad kupili lutriju na brodu? Kako bi izgledala Venecija da je manje urbana? Kakav je pogled sa svete planine na Kambodžu,  razlikuje li se od Vijetnama ? Odgovore na ova pitanja uz niz drugih nama  nepoznatih informacija,  Voyager je pripremio u novom nastavku Vijetnama , delti Mekong.

“Jedna od najpoznatijih regija u Vijetnamu, koja je praktički uključena u svako putovanje u ovu predivnu zemlju, je svakako delta rijeke Mekong, na krajnjem jugu zemlje. Ova moćna rijeka izvire negdje ispod Tibeta i prolazi kroz zemlje Indokine, prije nego se ulije u Južnokinesko more. U slobodnom prijevodu Mekong bi bila Majka rijeka, i ona to odista predstavlja za brojno stanovništvo ove regije. Neki prijevodi ovu rijeku zovu Velikom, a drugi rijekom devet zmajeva, jer se rijeka u zadnjem toku razdvaja na devet krakova i predstavlja novih devet rijeka. Kažu da se samo u delti Mekonga proizvede više riže nego u Japanu i Koreji zajedno…”

PUTOPIS  Vijetnam delta Mekonga

Arizona – posvećeno osobi koja je otišla s mimozama

Još mi u ušima odzvanja zvonki smijeh jedne vedre, optimistične i tople  osobe.  Oko sebe je okupljala ljude zabavljajući ih i onda kad joj je bilo teško. Prenijela je svoju pozitivnu energiju i snagu svojim najmilijim, čak se i na najmlađim članovima obitelji  osjeća njen duh i vedrina.  Zato smo joj ostavili mimoze da joj mirišu i podsjećaju je na sve nas koji smo je voljeli…

Vjerujem kako bi bila oduševljena sljedećim Ehlinim  uratkom:

 

sedona-teapot

“Grand Canyon je svakako bio glavni razlog mog posjeta Arizoni, ali zasigurno ne i jedini. Više od četvrtine teritorija ove jugozapadne američke savezne države pripada indijanskim plemenima, između ostalih Navajo, Hopi, Apache, Yavapai… Povijest američkih Indijanaca me uvijek fascinarala, još od kada sam davno, kao dijete, pročitala „Posljednjeg Mohikanca“.

Na „road trip“ krećemo iz Vegasa rentanim minivanom, naoružani GPS-om i za svaki slučaj tiskanim kartama. Prva stanka je već nakon pola sata vožnje – Hoover Dam, brana na rijeci Colorado, nizvodno od Grand Canyona…”

Dragi čitatelji, preporučujem vam odlične fotografije naše majstorice Ehli i uživajte čitajući:

PUTOPIS ARIZONA

Putovanje/bjekstvo iz Amerike djevojčice Clare

Za ovu priču Niki je dobio nagradu u školi. Priča je o djevojčici Clari, koja je s roditeljima bila crno roblje u Americi i opis putovanja/bjekstva iz Amerike u Kanadu.  Objavljujem je u originalu, bez prijevoda, kako bi je Niki mogao pokazati svojim prijateljima. Prijatno iznenađenje si nam priredio , Niki. Sviđa mi se kako i na koji način mladi Kanađani uče o svojoj povijesti.

“It was a cold winter day. I was sitting in my usual spot, in my wooden rocking chair, near the blazing fire. The fire was slowly crackling making the room feel cozy. This is my favorite part of winter. Even though I have lived a long time in Canada, I will never get accustom to the cold. I have lived my childhood in Kentucky where it is always warm. “Grandma, can you tell us a story about your past?” asked my granddaughter. I slowly opened my eyes to see my grandchildren’s happy faces looking up at mine. “Why sure I can” I said. Even though I told them my story a hundred times, I know they loved hearing it. “When I was a little girl, I had to work hard and long, till sunrise to sunset. I never really hated working in the fields but what I really disliked was how our kind the African Americans were being treated. We were beaten, neglected, and we were our master’s property by law.” “That must be awful” said my grandson. “I would never want to live a life like that.” He said it with a frown on his face. “We were never taught to read or write because our masters thought we would counterfeit their signatures and free ourselves. I did not even know how old I was. It was a bad time to be of a different culture.” “Why grandma?” asked my granddaughter. “Well, because there are some people who think they are more superior then other people.” I answered…

The whole story –> Clara’s story

Salona – arheološki lokalitet kod Splita

Zanimljivi su nam filmski spektakli  o životu starih Rimljana, a je li pomislimo kako su se njihovi burni životi odvijali na mjestima koje možemo tako lako dodirnuti. Često se iznenadimo kad čujemo kakvo blago se nalazi u našoj neposrednoj blizini. Nekad je nevjerojatno koji biseri nam promaknu. Nekako nam je  interesantnije poći daleko i pričati o tome, nego poviriti iza kuta i vidjeti kako stranci obilaze naša mjesta.
Upravo takvo mjesto nam predstavlja Slavica. Prije nam je “otkrila” Naronu, stari rimski grad u blizini Metkovića, a sad će nas malo povesti do Salone, također starog rimskog grada, ovaj put u blizini Splita, tj. Solina.

“Koliko sam puta čula od poznanika u Splitu i okolici kako nisu posjetili staru Salonu. Neki niti ne znaju gdje se točno nalazi. Ne mogu vjerovati! Taj antički lokalitet, samo 5 km od Splita, u podnožju planina Kozjaka i Mosora, poznat i cijenjen u svijetu, na ovom području je prilično zanemaren. Pošla sam tragom informacija dostupnih turistima koji pojedinačno putuju ovim dijelom Dalmacije, i zaista se našla iznenađena: malo ili nimalo obavijesti na cestama. Ako vas privuče jedna tabla i uputi prema Solinu, nađete se na sljedećem raskrižju i ne znate gdje ćete dalje. Skoro pa smo i mi odustali, vrućina je bila iscrpljujuća, ali urođena upornost nas je tjerala dalje. Uz par pitanja prolaznicima, našli smo se na povelikom parkiralištu. Obradovao nas ugostiteljski objekt u blizini, poželjeli smo se okrijepiti i nakratko skriti od vrelog sunca. No, slijedilo je razočarenje – kafić ne radi! Dosta loše za početak. Ovako nešto se ne bi moglo dogoditi u drugim, turistički bolje osviještenim gradovima. Sjeli smo u auto i zaputili se u solinsku  trgovinu da kupimo sokove, pa ponovo nazad do Salone. Kapija je bila širom otvorena dok biljetarnica na ulazu nije radila. OK, dobro je što možemo unutra, čula sam da se nikad ne zaključava. Znala sam i za druge ulaze, cijela južna strana je otvoren prostor, ali to je tražilo dodatnu vožnju par km, što nam se nije dalo po ovoj vrućini…”

PO RUŠEVINAMA STARE SALONE